Probudi se.
Nitko ovaj život neće napraviti ljepšim osim tebe same.
Nitko nije kriv. Nitko nije zao, nitko te ne mrzi. Svi se batrgaju uhvaćeni u svoje mreže i grčevito u rukama drže konce kojima si ti vezana, kojima su i drugi vezani, bojeći se da će ostati sami. Zar ne vidiš koliko čvrsto ti držiš konce kojima su oni vezani? Prsti su ti pobijeljeli, nokti ti se zarili u meso, mišići te bole, toliko čvrsto držiš te konce da ranjavaš samu sebe.
Zašto to činiš?
Zbog straha od samoće. Zbog straha da nisi dovoljno dobra da bi bilo tko ostao s tobom ako te niti pustiš. Bojiš se da će svi odlepršati od tebe, slobodni kao ptice. I tako ti držiš njihove uze, oni drže tvoje, nečije tuđe, neke čvršće, druge manje čvrsto, ali svi smo vezani u beskrajno klupko, u beskrajnu mrežu koja pokriva cijeli svijet.
A svi patimo za slobodom. I naravno da ne bismo odlepršali, jer lijepo je biti sa slobodnim ljudima. S ljudima koji su zapleteni u mrežu i istovremeno drže druge vezanima - nije.
Zato... pusti konce iz ruku. Predaj konce onome koga si njima vezala, oslobodi ga i zadrži ga uza sebe osmjehom. Traži od onih koji te drže vezanu da te puste, ne obećavajući im ništa za uzvrat. Ne moraš ništa obećati, jer imaš pravo biti slobodna.
Neću te zavaravati. Neki će odlepršati. Oni koje je samo mreža držala uz tebe. Ali neki drugi će doći k tebi, privučeni tvojim osmjehom.
I bit ćeš opet okružena ljudima. Ali nitko nikoga neće držati vezanog mrežom. Ljudi će odlaziti i dolaziti. A ti ćeš uvijek imati nekoga s kime će te vezivati zajednički osmjeh i iskra u oku.
....budite OTVORENI i ne mogu vas POVREDITI...
Нема коментара:
Постави коментар